Hutba je najrasprostranjeniji i najvažniji islamski medij. Značaj hutbe ogleda se i u činjenici da je ona sastavni i neizostavni dio džume namaza koja po šerijatskoj-pravnom određenju za sve punoljetne, umno zdrave i pametne muslimane predstavlja obligatnu obavezu (farz). Hutbu drži kvalifikovano lice koje status hatiba stiče nakon određenog školovanja. Iza zvanja hatiba stoji najviša vjerska institucija koja svojim zvaničnim imenovanjima hatibima daje i instuticionalni i pravni legitimetet. Sa stanovišta komunikacijskih odnosa na relaciji vjerska institucija-džemat veoma je bitno što se hutba održava svake sedmice u isto vrijeme, što ovom mediju daje određenu reguliranost i dinamizam.
S obzirom da je institucija hutbe nastala u ranom periodu islama i da je sâm Muhammed, a.s., bio hatib, govornik, historijski značaj ovakvog vida komuniciranja nadmašuje sve druge oblike specifičnog islamskog govorništva (vaz, ders i slično). Značaj hutbe u savremenim uvjetima života kao i njen uticaj na vjerničku populaciju ovisi od dva suštinska aspekta: sadržaja hutbe ili izbora teme, i načina ili forme kako se taj sadržaj na uspješan način može prenijeti recipijentima. Što se tiče samog sadržaja hutbe današnji hatibi moraju voditi računa o slijedećim činjenicama:
- džemat koji prisustvuje hutbi je heterogenog sastava. Hutbi prisustvuju ljudi različite starosne, obrazovne i socijalno-ekomomske strukture;
- u gradskim džematima i urbanim naseljima hutbama prisustvuje značajan broj obrazovanih ljudi, studenata i đaka;
- slušatelji hutbe najčešće raspolažu određenim znanjima o islamu koje su stekli posredstvom drugih medija poput knjige, štampe, radija i televizije.
- sadržaj teme i izbor hutbe ovisi i u bitnoj mjeri treba biti određen aktuelnošću određene pojave koja trenutno zaokuplja javnost i strukturom slušateljstva hutbe;
- hutba mora zadržati svoje vjersko određenje, jer se održava u džamiji i u okviru jasno određenog i definiranog obreda;
- sadržaj hutbe po izboru teme ne smije potcjenjivati znanja, zvanja i očekivanja vjernika koji pored vjerskih uglavnom imaju i spoznajno eduaktivne motive zbog kojih dolaze u džamiju petkom.
Kada su u pitanju način i forma komuniciranja tokom hutbe, hatibi moraju biti upoznati i stručno osposobljeni da kvalitetno uspostave, održavaju i razvijaju intenzivnu komunikaciju sa svojim džematom. Znanstvena disciplina - komunikologija - razvila je pravila i zakonitosti uspješnog komuniciranja koja je neophodno uvrstiti u hatabet, govorništvo tokom hutbe. Odličan sadržaj hutbe može biti upropašten nepoznavanjem ili ignorisanjem tih komunikoloških pravila. Na primjer, svaki prosječan hatib mora biti upoznat sa činjenicom da na osnovu komunikoloških istraživanja postoje tri vrste govornika i oratora:
1) govornici koji čitaju pripremljene govore. Za njih se tvrdi da su dosadni.
2) govornici koji govore ono što su napisali pa naučili napamet. Za njih se kaže da varaju slušaoce, da su glumci.
3) govornici koji nastupaju bez prethodne pripreme, koji improvizuju. Za njih se kaže da su najuspješniji, bez obzira na to što im se u govoru javljaju nepravilnost i neperciznosti.
Ova podjela govornika ne može biti u potpunosti adekvatno primjenjena u oblasti hatabeta, jer nijedan ozbiljan hatib ne može niti smije sebi dozvoliti improvizacije i grješke u tumačenju islama i i islamskih principa, ali ona ipak ukazuje da su hutbe koje se prepisuju iz knjiga i vjerske štampe i govori sa mimbere koji se drže napamet kao sa proizvodne trake po pravilu dosadni i neproduktivni. Po pomenutoj klasifikaciji govornika jasno je da uspjeh govora ovisi o tome koliko je govornik originalan i samostalan kada je u pitanju interpretacija određenih znanja. Ponavljanje stavova autoriteta, posebno ako se radi o prevaziđenim ili neargumentiranim i nepotvrđenim mišljenjima hatiba može dovesti u veoma neugodne situacije.
Slušateljstvo također ima svoje zahtjeve. Neki teoretičari komunikacija poput njemačkog filozofa Hajnriha Gejslera smatraju da slušatelji svakom govorniku postavljaju pet slijedećih pitanja: Ko si? Šta češ govoriti? Kome namjeravaš govoriti? Koliko dugo ćeš govoriti? Šta tražiš od mene? Slušalac ova pitanja ne postavlja verbalno, već ih samo ima u vidu očekujući govornika.
Koristeći se ovim i drugim komunikološkim pravilima hatib će poruku svoga govora uobličiti shodno strukturi slušateljstva. Sobzirom na savremeni period u kojem danas hatibi drže svoje govore nijedan govornik ne smije zaboraviti na karakteristične duhovne potrebe slušateljstva, ali i na njihovu razvijenu kritičku moć rasuđivanja. Ukoliko ta moć ne postoji ili je ona slabo razvijena u duhu islama hatib je dužan da je kod svojih džematlija postepeno razvija. Iako je hutba u izvjesnom smislu monolog, dok hatib govori slušatelji su dužni slušati poruku, to ne znači da govornik ne može odvojiti dio vremena neposredno poslije obreda za razgovor o hutbi sa određenom grupom najaktivnijih slušatelja kako bi dobio povratnu informaciju o održanom govoru. Takav postupak bi bio višestruko značajan. U prvom redu njime hatibi prate stupanj zainteresiranosti slušatelja za govor. Dalje, hatib prikuplja zapažanja o svome cjelokupnom držanju tokom hutbe: pažljiv slušatelj će istaći karakteristične riječi, gestikulaciju, emocije i sve drugo čime se služi govornik u toku hutbe. I na kraju, hatib stiče veoma vrijedno saznanje o novim temama koje bi bile interesantne i važne za slušateljstvo a za koje je saznao tokom razgovora sa svojim džematlijama.
Da bi razvio ovakav blizak i neposredan vid komunikacije razumljivo je da hatib mora lično poznavati veći broj svojih slušatelja i sa njima odvijati kontinuirani dijalog. Sve dostupne izvore za pripremanje hutbe: sredstva informisanja, članci, knjige, internet stranice hatibu mogu biti od velike praktične koristi. Ali puko reproduciranje i iščitavanje takvog materijala otupljuje komunikaciju između hatiba i slušatelja i svodi hatiba na ulogu spikera i čitača. Osim toga, kod izlaganja teme hutbe svaki hatib se nužno koristi ajetima i hadisima kao nezamjenljivim tekstom u sadržaju hutbe, ali kontekst u kojem se taj neizmjenljivi sadržaj smješta i interpretira mora biti usklađen sa datim vremenskim i prostornim okolnostima.
Hatib zna da se svojim govorom obraća formiranim ličnostima. Ljudima koji razmišljaju, ali imaju emocije, različita osjećanja i rezonovanja. Hutba nije naučni skup i nije zgoreg da u određenim prilikama hatib pobudi i snažnija osjećanja kod slušatelja. On može biti po potrebi sentimentalan ili pristojno duhovit, ali on to ne bi trebao činiti teatralno, vičući, plačući i slično.
“Ponekad osjećam kao da imam poziva vjerne na odjednom iskrslu bitku na život ili smrt radije nego što detaljno objašnjava stvari iz etike ili doktrine. Predavači u džamijama trebaju prestati da se strmoglavljuju na svoje slušateljstvo kao da su oni djeca. Kao što to psiholozi i profesori retorike dobro znaju, što je veći ton i visočiji glas, manje je vjerovatna poruka. Kur’an se obraća ‘ljudima koji misle’, ulema bi trebala činiti isto.
Prednosti hutbe ogledaju se u njenoj verbalnoj ili taktilnoj komunikaciji koja je mnogo bogatija i sadržajnija od pismene ili elektronske komunikacije. Osim toga, usmena predanja posjeduju moć da “konzerviraju prošlost, da tu prošlost preoblikuje po potrebi”.Njeni osnovni nedostaci ogledaju se u tome što se njen sadržaj u sadašnjem vremenu dominacije vizuelne i elektronske komunikacije brzo zaboravlja.
